Prošle su skoro tri godine otkako sam prvi put upisao onu adresu u pretraživač. Nisam ni znao što tražim, zapravo. Samo sam sjedio u mračnoj sobi, treću noć zaredom bez sna, i gledao u zid. Djevojka me ostavila dva tjedna prije, posao je bio na klimavim nogama, a stari mi je opet zvao da ga dovezem do bolnice jer "opet ga bole leđa". I u tom trenutku, kad sam već mislio da ne mogu niže, neki lik s posla spomene kako on zna dobar način za "isključiti mozak". I tako sam završio na
vavada zrcalo. Prvi put kad sam ušao, nisam ništa ni igrao. Samo sam scrollao, gledao igre, boje, zvukove koji su izlazili iz slušalica. I sjetim se tog osjećaja mirnoće. Kao da sam ušao u neki drugi svijet gdje moji problemi ne postoje.
Taj prvi mjesec je bio čudan. Nisam stavljao velike novce, petnaest, dvadeset eura tjedno. Više sam istraživao nego igrao. Vrtio sam one jednostavne igre s voćkama, gledao kako se simboli poravnavaju i osjećao onaj kratki nalet kad bi se nešto poklopilo. Ali prava priča počinje kasnije. Nakon otprilike šest tjedana, dobio sam otkaz. Nije bilo iznenađenje, firma je propadala, ali svejedno me pogodilo ko daska u glavu. Sjedio sam u stanu, računi su se gomilali, a ja nisam imao kome ništa reći jer sam sve prijatelje otjerao svojom depresijom. I tada sam se sjetio vavada zrcalo. Nisam mislio na novac, ozbiljno. Više na onaj osjećaj kada vrtiš i ni o čemu ne razmišljaš. Samo brojevi, boje, klikovi.
Dva tjedna nakon otkaza, igrao sam skoro svaku noć. Ne zato što sam želio zaraditi, nego zato što nisam želio razmišljati o sutra. Ulazio bih na vavada zrcalo u jedan ujutro, a izlazio kad bi jutarnje svjetlo počelo probijati kroz rolete. I u tom periodu dogodilo se nešto neočekivano. Nisam dobio milijune, nisam ni blizu, ali sam dobio nešto drugo. Jedne noći, igrajući neku rusku igru s kockicama, sjednem i skužim da se smiješim. Prvi put nakon dva mjeseca. Nije bilo zbog dobitka, bio je mali, nego zbog toga što sam se uhvatio kako uživam u procesu. U tom ritmu, u toj napetosti, u tom glupom očekivanju. Shvatio sam da mi to nije bijeg od problema, nego način da resetiram mozak.
Ali naravno, nije sve bilo glatko. Bilo je noći kad bih izgubio sve što sam stavio, pa bih sjedio i psovao se. Bilo je trenutaka kad bih pomislio "ovo je glupo, trošiš zadnje novce". I onda bih se iznervirao, ugasio kompjuter, legao i buljio u strop. Međutim, nešto me uvijek vraćalo. Ne ovisnost, ne pohlepa, nego taj osjećaj da tamo, na tom ekranu, ja kontroliram nešto. Dok u stvarnom životu nisam kontrolirao ništa. Djevojka me nazvala jednom, pitala kako sam, rekao sam "dobro" i brzo prekinuo. Jer nisam htio ulaziti u priču. Htio sam natrag na vavada zrcalo, ne zato što sam bježao od nje, nego zato što sam bježao od sebe i svojih misli. I to je ključno - shvatio sam to tek kasnije, ali ta spoznaja je došla postepeno.
Najsmješniji trenutak bio je kad sam jedne noći, bez ikakvog razloga, stavio deset eura i krenuo igrati rulet. Ali ne onaj klasični, nego neku verziju s bonus krugovima. I vrtim, vrtim, već sam potrošio sedam eura, onako dosadno, bez nade. I u zadnjem okretaju, kad sam već mislio ugasiti, pojavi se bonus. I onda krene niz dobitaka, mali, ali konstantni. Na kraju sam sa tih deset eura napravio sto dvadeset. Znam da to nije velika lova, ali meni je taj osjećaj bio kao da sam pobijedio na lutriji. I odmah sam podignuo novac, nisam ostavio ni centa. Otišao sam u trgovinu, kupio normalnu hranu, a ne one instant juhe, i skuhao si pravi ručak. Sjeo sam, jeo i smijao se sam sebi. Jer u tom trenutku nisam mislio na prošlost, nisam mislio na otkaz, na starog, na ništa. Samo sam jeo i bio miran.
Nakon tog događaja, počeo sam drugačije gledati na cijelu stvar. Prestao sam igrati svaku noć, smanjio na vikende, i to ne zato što sam se bojao, nego zato što sam skužio da mi treba samo taj jedan osjećaj napetosti i opuštanja. Više mi ne treba bijeg, treba mi pauza. I danas, tri godine kasnije, još uvijek ponekad uđem na vavada zrcalo. Možda dvaput mjesečno, s dvadeset eura, i to mi je ko odlazak u kino. Znam da neću postati bogat, ali znam i da neću propasti. Naučio sam gdje je granica. Naučio sam da je najveći dobitak onaj kad se nasmiješ sam sebi dok gubiš sitne novce, jer znaš da sutra imaš posao, da si sredio odnose s obitelji i da više ne bježiš ni od čega. Sad igram jer želim, ne jer moram. I to je razlika koju sam morao proživjeti da bih razumio.
Zadnji put kad sam igrao, prošli tjedan, vrtio sam onu jednostavnu igru s voćkama, izgubio deset eura za pet minuta i ugasio. Bez ljutnje, bez frustracije. Samo sam rekao "ok, to je to" i otišao kuhati čaj. I dok sam čekao da voda provri, sjetio sam se onih noći kad sam bio na dnu. I nasmiješio sam se. Ne zato što su bile smiješne, nego zato što sam preživio. I sad mogu reći da mi je to iskustvo, iako čudno, pomoglo da naučim nešto o sebi. Da ponekad trebaš mali bijeg da bi shvatio da ne želiš bježati zauvijek. I da je u redu imati neku svoju glupost, neki svoj ritual, sve dok znaš kad stati. Tako da, eto, to je moja priča. Bez velikih dobitaka, bez drame, ali s jednom važnom lekcijom. Ponekad se najveća pobjeda krije u tome što si naučio izgubiti bez da izgubiš sebe. I zato svaki put kad vidim onu adresu, sjetim se ne čega lošeg, nego onog trenutka kad sam skuhao prvi pravi ručak nakon mjesec dana. I to mi je dovoljno.
