Sjedim na starom kauču koji škripi svaki put kad se pomaknem, a vani pada kiša koja me podsjeća na sve one dane kad nisam imao snage ni ustati iz kreveta. Prije nekoliko mjeseci izgubio sam posao, djevojka me ostavila jer, kako je rekla, više nisam bio zabavan, a prijatelji su se nekako razbježali svatko na svoju stranu. Ostala je samo tišina i osjećaj da svaki dan izgleda isto. Onda sam jednog dosadnog utorka navečer, dok sam beskrajno skrolao po mobitelu, naletio na
vavada. Nisam tada znao što me čeka, ali sjećam se da me privukla reklama koja je obećavala uzbuđenje, nešto što mi je očajnički trebalo.
Prvih par dana bilo je čisto zezanje. Ubacio sam pedeset kuna, onako bezveze, i izgubio ih u roku od deset minuta. Nisam se uzrujao jer sam mislio da je to samo igra, nešto što će mi zaokupiti misli dok ne smislim što ću sa sobom. Ali onda sam počeo igrati češće. Svaku večer, nakon što bih pojeo nešto nasred stola, otvarao bih stranicu i gledao one kolutove sreće kako se vrte. Zvukovi su me nekako umirivali, a crveni i crni brojevi na ruletu postali su mi jedina boja u sivom danu. Prijatelj me jednom pitao zašto ne izađem van, zašto ne odem u šetnju, a ja sam samo slegnuo ramenima. Nisam mu znao objasniti da mi je vavada postala neka vrsta bijega, mjesto gdje ne moram razmišljati o računima, o usamljenosti, o tome što ću sutra.
Jedne noći, sasvim slučajno, dogodilo se nešto što mi je promijenilo pogled na sve. Igrala se igra s karticama, ne sjećam se ni kako se zvala, ali sjećam se da sam uložio sve što sam imao na računu – oko dvije stotine kuna. Srce mi je lupalo kao ludo, ruke su mi se znojile, a u glavi mi je bila samo jedna misao: ako izgubim, gotovo je. Okrenula se karta i – dobio sam. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Nisam vrištao, nisam skakao, samo sam se nasmijao onako glasno, sam u sobi, kao budala. Osvojio sam nekoliko tisuća kuna, što za mene tada nije bio mali novac. Ali nije bio poanta u novcu. Poanta je bila u tome što sam prvi put nakon sto godina osjetio nešto nalik radosti. Nešto što nije bila tupa bol ili dosada.
Naravno, nisam odmah postao bogataš. Bilo je i dana kad bih izgubio sve što sam zaradio, pa bih se kleo da nikad više neću otvoriti tu stranicu. Ali uvijek bih se vratio. Ne zbog novca, nego zbog onog trenutka neizvjesnosti. Zbog toga što bih na sat vremena zaboravio da sam sam. Zbog toga što bih se osjećao kao da nešto kontroliram, makar to bila samo iluzija. Počeo sam čak i razgovarati s drugim igračima u chatu, iako nikad nisam bio tip koji priča s neznancima. Bilo je tu smiješnih situacija – jednom sam slavio dobitak tako što sam skočio sa stolice i udario glavom u policu, srušivši sve knjige. Smijao sam se sam sebi dok sam skupljao knjige s poda. U tom trenutku shvatio sam koliko mi je zapravo nedostajalo smijeha.
S vremenom sam počeo drugačije gledati na stvari. vavada mi nije više bila bijeg, nego nešto kao hobi. Počeo sam izlaziti van, javljati se prijateljima, čak sam razmišljao o novom poslu. Novac koji sam osvojio u par navrata pomogao mi je da premostim teški period, ali ono što mi je stvarno pomoglo jest spoznaja da mogu osjetiti uzbuđenje i zadovoljstvo, čak i kad mi je život izgledao bezveze. Ponekad se još uvijek prijavim, onako iz navike, ali sada to radim s osmijehom, bez one tuge u pozadini. Znam da zvuči čudno, ali ta stranica mi je nekako vratila vjeru da nije sve tako crno. Možda je to zvučalo kao klišej, ali istina je – ponekad trebaš izgubiti pedeset kuna da bi shvatio da vrijediš više od toga.
